Posljednji ples
Kakva magicna noc, pomislih. Tisina je svirala, dok sam prolazila ustaljenim ulicama. Prolaznici su mi se ucinili tako nestvarni, kao da nisu s ovog svijeta. I nekako, osjecala sam zadovoljstvo. Koracala sam tako lahko, poletno, no ne mogu vjecno biti izolovana od svega sto se desava oko mene, zasticena svojim svijetom mastanja. Priblizavao mi se jedan dobro poznat pogled, dobro poznati koraci, pokreti. Ucinilo mi se, da bih ga poznala zatvorenih ociju. Najednom, bio mi je tako blizu, da mi se tijelo ukocilo, a srce… Ehh, to je vec druga prica. Saznala sam tad ustvari da je jos uvijek u funkciji.
Stajao je u sjeni nocnih svjetiljki, na istom onom mjestu gdje smo jednom plesali na kisi, gdje sam jednom imala cijeli svijet u jednom covjeku. Gledao me, svojim modrim ocima. No, uvijek sam ih dozivljavala crnima, s nekim posebnim sjajem.
Prekinuo je tisinu.
-Prošlo je stoljeće od kad smo se posljednji put vidjeli. Kako si? – rekao je jedva ispustajuci glas.
Pobogu, zar je moguce da je cak i njegov glas ostao isti, bas onakav kakvim ga pamtim?!
-Da…stoljeće, ako cemo mjeriti vremenom. Dobro sam. Znas mene, podnosim sve nekako. Ti?
-Zivi se, nije uvijek sve onako kako ocekujemo, treba prihvatiti sve sto zivot donese. Promijenila si se… Ljepsa si nego sto te pamtim. Postala si jedna ozbiljna, mlada zena. Ali, tvoj pogled je ostao isti, onako izgubljen. Samo… Fali nesto… Fali…
-Znam. Ne moras reci. Fali osmijeh.
-Jesi li sretna?
-Sretna sam onoliko koliko to nesretan covjek moze biti.
Zasutio je nacas. Ogromna tuga, osjecaj krivice je spavao u njegovim ocima. Uvijek sam to mogla osjetiti.
-Nemoj sebe kriviti. Znas das am uvijek imala neceg mazohistickog u sebi, cak i u danima najvece srece sve sam usko povezivala s bolom. Bjezala u neki samo moj svijet. Ali, isto tako znas da sam se samo tebi vracala nakon svog bijega.
-Trebao sam ostati tvoja luka, tvoje sidro. Ja sam brzo odustao od tebe, nasih snova, da bih svaki trenutak poslije zalio za tim.
Odjednom, nisam mogla pronaci adekvatne rijeci. Bilo je noci, kad sam osmisljala monolog, kad sam napamat znala sta cu mu reci ako se ikad sretnemo ponovo. A vidi sad, sve su se rijeci negdje izgubile, ovijene maglom nepoznavanja. Znam, magla ce nestati tek kad trenutak prodje, kad vise ne bude bitno. Kao i obicno, ono bitno, sto ne zelim otkriti sam pokrila velom drugih tema.
-I…jesi li ostvario svoje snove? Jesi postigao ono sto si oduvijek zelio?
-Jesam. Barem mi karijera ide od ruke –osmjehnuo se.
-Prosao sam sve i svasta. Dozivio i pobjede i poraze. Vidio sam razna cuda, ali jedina misterija koju nikad nisam mogao shvatiti si TI… Nikad nisam mogao dokuciti odgovore, nikad nisam shvatio zasto smo okoncali postojanje nas.
Tijelo se pocelo tresti. Pomislih, okrivit cu prohladni martski vjetar. U ocima su mi se zacaklili kristali. Pobogu, zasto ne mogu biti jaka, sve ovo podnijeti smireno. Kako to da samo jedan val uzburka mirnu povrsinu mog zivota? Onda se prisjetih, koliko je moj zivot miran, stabilan, koliko sam se promijenila, ili sam negdje duboko sakrila sve svoje nemire, ludosti otkad ga nemam, otkad se nemamo.
-Nemoj mi to raditi, molim te. Nemoj, previse boli. Nema smisla izgovarati tako teske rijeci nakon toliko vremena… Boljet ce me cijelu vjecnost.
Suza se skotrljala niz blijedo lice. Za njom druga i treca… Prisao je. Lagano presao rukom preko mojih obraza. Privio me snazno na svoja prsa. Jasno sam mogla osjetiti dobro poznate otkucaje njegovog srca. Ritam je postepeno ubrzavao. Pobogu, kako neopisiv osjecaj, kao da nikad nismo bili rastavljeni ni na trenutak. Sve vec dozivljeno, a tako novo. Pozeljela sam zalediti trenutak, pozeljela sam umrijeti u tom zagrljaju. Onda, ukljucujem razum. Odmicem se od njeg’.
-Nikad me vise nemoj zagrliti. Nemoj, ako mi zelis dobro… Imam nekog sad…
-Volis ga?- pitao je potisteno.
-On mene voli. Pazi me, drze me kao malo vode na dlanu. Pruzio mi je cvrst oslonac. Zahvalna sam mu. Postujem ga. Zar je bitno sta osjecam?! Vec odavno nemam sposobnost osjecati. Vec odavno nemam uspustva za koristenje srca. Mozda sam ih namjerno izgubila. Lijepo se zivi i bez srca. Lakse je…
-Nisam zelio slomiti ti srce. Niti u jednom trenutku. Ti si nesto najvrijednije sto sam imao u zivotu. Znao sam to i tad, ali otisao sam, a sam sam htio ostati.
-I ja sam htjela da ostanes. A tjerala sam te od sebe, misleci da ces otici kao i svi prije tebe, pa sam te potjerala.
Opet sam se nasla u njegovom zagrljaju. Opet sam se osjetila zivom. Sve oko nas je nestalo u tom trenu. Postojali smo samo mi i nebo iznad nas. Opet smo imali 17 godina. Mahnito me ljubio, prolazio prstima kroz kosu, opijao me svojim dodirima. Znala sam ako tad ne odem, necu nikad. U tom trenutku dobro mi dosla lista “za i protiv”.
-Znas, noci sam provodila mastajuci o ovom. Sanjala sam da ces se pojaviti negdje, onako iznenada, bar kao lahor, samo da te udahnem, osjetim… Mislila sam, to bi upotpunilo svaku prazninu u meni. Mislila sam, bit cu beskrajno sretna. I jesam, ali… istovremeno sam i potistena…
-Zasto?
-Zato sto mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro. Sad mi je jasno da ne mozemo nastaviti tamo gdje smo stali prije 10 godina. Nismo vise onako blesavi, poletni u stanju mjenjati svijet. Previse toga smo prozivjeli jedno bez drugog.
-Da ti samo znas koliko nicega se desilo u mom zivotu otkad te nemam…
-Zao mi je… Mrzim sto je zivot takav. A sad…sad idem. Necemo se vise kaznjavati.
-Nemoj mila, nemoj. Ne sad kad kad sam te ponovo pronasao. Ne sad kad vise nego ikad zelim da udahnem svaki tvoj uzdah, pokret, pogled. Ostani…
-Ostati… Zelim to vise od bilo cega na ovome svijetu. To je ono sto zelim veceras, ali sutra… sutra ce sve biti teze, drugacije. Znas i ti to, samo sto ne zelis priznati.
-Znaci, sad kad odes vise se nikad necemo vidjeti, cuti?
-Nazalost, tako je… Necemo se vise muciti, mili… Otvarati stare rane. Moramo nastaviti jedno bez drugog. Nemoj biti ogorcen zbog tog’, zauvijek se imamo onda kad zatvorimo oci, u nasim snovima tamo gdje smo mi krojaci nasih sudbina, tamo gdje opet imamo 17 godina, tamo gdje smo stvorili nas mali svijet, tamo gdje nas nista ne moze ratsaviti. Tamo te cekam bez sata na ruci. Zivi zivot, mili. Pronadji ono sto ce te uciniti sretnim, potpunim. Ja vjerujem u tebe.
Nijedan fizicki bol ne moze se mjeriti sa bolim koji mi je razarao prsa dok sam izgovarala ove rijeci. Nije to obican bol. Nije svakidasnji. Nije razuman. Izdrzala sam, izdrzalo je i moje sada olovno srce.
-Ne zelim da nestanes… Ne mogu podnijeti da te opet izgubim. Ne mogu te opet pustiti. Ne mogu pustiti najvece cudo da ode iz mog zivota. Nikad to sebi ne bih oprostio. Volim te… Ne idi…
-Volim i ja tebe, vise nego sto to zelim i priznajem, i bas zato pustam te… Jer je to najpametnije, znas i ti to, samo sto to neces sad priznati. Pomoci cu ti jos ovaj put. Otici cu. Necu se osvratiti. Nemoj me traziti.
Zivi… Ja cu te uvijek voljeti uzasno jako.
Suze su lile kao iz bujice, ali bez jecaja, a vjerujte to najvise boli.
-Dopusti mi barem jos jednu stvar voljena, hoces li?
Kimnula sam glavom, neznajuci sta namjreva uraditi. S njim je uvijek sve kao ruski rulet.
Kleknuo je, zamolio me za ples. I plesali smo u tisini koja je svirala najljepse melodije. Plesali smo kao onda, davno na kisi. Ovaj put s malim izmjenama, ovaj put na mjesecini. Kad je muzika stala, kad je ples zavrsio cvrsto me zagrlio, onako da kosti pucaju, onako da nikad ne zaboravim. Jos jednom nase usne su se dotakle, jos jednom nasa srca su drhtala, ubrzano kucala. Primakao je usne do mog uha, gricnuo onako kako on zna i tiho sapnuo:
-Voli te tvoj Bond zauvijek.
Zafalilo mi je daha. Zafalilo je rijeci. Nikad se nisam osjecala potpunije i praznije u isto vrijeme.
Okrenula sam se, pocela koracati. On je ostao stajati u sjeni mjeseca. Mogla sam osjetiti da me njegov pogled prati, kao da me ne zeli pustiti. No, nisam se osvrtala. Nisam imala snage. Nastavila sam hodati. Odjednom sam osjetila, neobjasnjivu tugu, golemu pustos u srcu. Suze nisu kanile stati. Bilo je kao da se s dusom rastajem, ali nisam se okretala. Nikad vise…
Bio je to jedan od onih zivota. Bila je to jedna od onjih ljubavi koje ne prestaju. Bilo je to ono proljece. Bio je to onaj mart. Bili smo nas dvoje. Bili smo. Nismo vise.
I nikad se vise nismo pronasli.