Sudbina je htjela drugačije
Da smo se sreli ranije, u nekom drugom snu; u drugim okolnostima; drugom svijetu, vremenu dalekom od ovog, u svijetu drugačijih želja i nadanja, možda bi bilo drugačije. Možda bismo uspjeli.
Možda bismo svojatali ovo proljeće, i sljedeće, i ono poslije, i svako naredno; i zimu, i jesen i ljeto vrelo…Možda bismo tkali svoju bajku,svoju najljepšu ljubavnu romansu, daleku svakoj prije nje, različitu od onih poslije nje. Možda bismo imali našu klupu, naš park, naš datum koji ni jedno od nas ne bi moglo zaboraviti. Možda bismo čuvali sitne darove, moćne spojnike mladih duša, spojnike jedne čiste ljubavi. Ko zna, da smo se sreli prije, ili kasnije; možda bismo bili jedna duša, jedno srce, jedna neraskidiva cjelina uvezana zauvijek na najljepši način. Možda, opet kažem, možda bismo bili glavni akteri neke vedre, romantičarske bajke koju bismo za nekih pola stoljeća nasmijani, negdje pod sjenom bagrema, prepričavali znatiželjnim unučićima. Oni bi se smiješili, veselili; mi bismo se prisjećali, pa se osmjehivali i ponovno proživljavali lijepe trenutke. Ovako je sve ostalu u zraku, nedorečeno, neostvareno, daleko i tajno. Možda je tako najbolje. Možda jednostavno nikad nismo trebali postati ‘mi’. Možda nam nije suđeno da zajedno stojimo pokorni prvom licu jednine. Valjda je tako trebalo biti. Valjda smo bili previše nemirni i neukrotivi da bi moje ‘ja’ i tvoje ‘ti’ zamijenilo tek neko ubogo ‘mi’ za kojim mnogi toliko žude. Pitam se, da li smo mi žudili za ‘nama’. Da li smo htjeli ovu.. Ne! Onu. Da li smo htjeli onu ljubav, i da li je to ikad bila ljubav? Da li smo, možda, bili samo uplašeni sanjari prepušteni čarima mašte, pa se jednostavno nismo znali uklopiti? Da li smo se, u međuvremenu, pretvorili u dva mornara nespremna za plovidbu; pa, boreći se nespretno sa surovim životnim vrtlozima, zalutali na dvje sasvim daleke obale usred pustog okeana? Možda je za nas ovaj svijet upravo to, pust okean na kom leže dva ostrvca, daleka, previše daleka da se ljudi na njima mogu sresti, a previše blizu da mogu izbjeći susret pogleda. A ti pogledi nose sa sbom sjećanja, pa sjetu, pa bol. Potom dolaze spoznaja i tiha i bolna praznina. Grda je i tamna sjena na srcu što ju donosi spoznaja da nam nije bilo suđeno. Šteta, bilo bi lijepo da je bilo; bilo je lijepo ono malo, ugodan je bio lahki povjetarac tihih emocija što nas je na tren dotaknuo. A onda je sve prestalo. Ili nikad nije postojalo? Nije me briga, za mene je postojala i bilo najljepše na svijetu. I nije mi žao zbog naknadne boli, neka boli, vrijedilo je.