Jednom sam procitao da se sjecamo samo onoga sto se nikad nije dogodilo,ponekad posumnjamo u svoje pamcenje i pitamo se hocemo li biti u kadru da se sjetimo samo onoga sto se nije dogodilo.
Kazu da svi mi drzimo pod kljucem neku tajnu na tavanu duse,on ih je imao mnogo,no jedna je ga boljela jako.Ovo je njegova prica kroz mene o njoj.
Te godine studentski dom je postao i moj dom ili bar ono sto se moglo nazvati domom,jer kad si daleko od kuce sve ti je strano,pa i one face koje vec od nekud znas.
Vise se i ne sjecam koje je doba zahvatilo Sarajevo,ali meni je izgledalo uvijek nekako hladno,bilo proljece ili ljeto.Dom je bio kao nesto sto ja do tada nisam mogao ni zamisliti,
za mene sve strano,svi su negdje zurili,a moja soba je predstavljala jedino skloniste od svog tog haosa.Dani su prolazili jedan za drugim,mjesec za mjesecom,skoro da se nista posebno i nije desilo a godina je vec prosla.
Prosla je skoro da nikoga nisam ozbiljno shvacao,niti sam imao neko svoje drustvo,vise sam zivio u svom svijetu,daleko od svih drugih ljudi.
Vratio sam se i sljedece godine u onaj grad koji jos uvijek nisam smatrao svojim,iako mislim da sam ja sve vise bio njegov.Nisam odlazio tako cesto kuci kao sto je bio slucaj prve i druge godine studija.
Kao da je me nesto vezalo za onaj studentski dom,za onaj grad i one ljude.Kao da je ono sivilo poprimilo neke boje koje do tada nisam primjecivao.
Kazu da su andjeli na nebu,i ja sam nekada u to vjerovao,no sada mislim da su oni zapravo na zemlji,pokusavaju nas ljude da ucine sretnima.
Toga dana i ja sam ugledao andjela.Bio je to ne andjeo sa krilima kakvim mi ljudi smatramo andjele,vec andjeo sa najljepsim osmijehom koji sam ikada vidjeo,
andjeo crne kose.Bila je to djevojka koju nikada prije nisam sreo.Zracila je necim sto ja nisam imao definiciju za to,ali necim sto je u meni budilo srecu,one vatre koje su davno bile ugasene.
Cuo sam da se zove Tamara,i da je tu vec neki niz godina, da studira pravo i jos dosta drugih prica,no meni nista vise nije bilo vazno,to ime sam upamtio,
ne upamtio vec sam ga urezao u dubinu svoga srca i duse jednom i zauvijek.Znao sam za price da andjeli pomazu svim ljudima no nekako sam mislio da ovakav andjeo ima drugog posla od onog da se
druzi sa nama smrtnicima.Tamaru sam gledao kao nesto daleko svjetlosnim godinama od nas.Sve sto smo djelili bio je onaj pogled kad se sretnemo i jedno cao.
Moj prijatelj Djole kaze da je Bog pravi seret,da na strmini doda teret,iskreno to nikada nisam razumio,jednoga dana shvatit cu da je bio u pravu,no ti dana ozbiljno bi se zaratio s nekim tko to kaze.
Jer meni je sve super islo,ispiti su prolazili jedan za drugim,cekao se kraj godine,Tamaru sam vidjao s vremena na vrijeme i to mi je bilo dosta,sve sto sam tih dana trazio i dobio sam.
Stariji ljudi vele da kad trazimo nesto od Boga on nam uvijek posalje nesto drugo,ja u sebi jesam potajno zelio Tamaru,il bar neki dio nje,da ono cao postane vise od samoga pozdrava.
Tih dana sto nisam trazio dobio sam,upoznao sam jednu Jelenu,zene koje nema kako kaze Andric,no ova Jelena je bila puka suprotnost,valjda im je razlika sto su zivjele u drugom
vremenu pa se i osobine promjenile.Postali smo prijatelji,ili mozda ona je bila moja prijateljica jer kad su ti mnogi prijatelji onda se zapitas da ti nisi samo jedan u nizu.
No kako god ja sam je smatrao prijateljem,u danima koji slijede rekao sam joj neke stvari koje sam obecao da nikada u zivotu necu nikome reci,no to je prica za kraj,koji tek treba doci.
Iz dana u dan sve sam se vise druzio sa Jelenom i ne znajuci da je ona Tamari prijateljica,da je u toj skupini koje sam ja smatrao da su dosta starije i da se ne druze sa nama,
da imaju svoje drustvo i da je ono cao najvise sto ce ikada biti.O kako sam se varao.Blizio se kraj godine,mnogi su vec spremali stvari,da je kojim slucajem u domu
postojao nosac kofera mislim iskreno da bi tih dana dobro zaradio.Ja nisam zaradio nista specijalno,mozda jednu malu cokoladu ali bitno je da sam sa Tamarom nosio stvari njene prijateljice.
Od toga dana kao je da sve krenulo nekom drugom stranom,onom stranom za koju sam se ja prvotno molio.Jelena,Iva,Lea,Katarina,Tamara su postale osobe koje sam tih dana sve cesce vidjao,
postao netko tko se druzio s njima,malo je reci cio dan.Ti zadnji tjedni,dani prolazili su u svemu osim u ucenju,zajednicke kave,izlasci,setnje,sve mi je bilo vaznije osim ucenja,
jer kome jos je vazno ucenje pored svih osjecaja koji plamte u tebi.Tih dana Iva jedna od Tamarinih prijateljica je diplomirala,tako da sam navecer i ja bio pozvan na to druzenje,
vise kao vecer zezancije,smijeha,po koja kap alkohola i provedenog vremena do kasno ujutro.Te veceri po prvi put sam se i upoznao sa Tamarom.Ovo ti je Josip,e drago mi je ja sam Tamara.
Poslije te veceri nista vise nece biti isto.Cijelu noc sam proveo tu,pricao sam s Tamarom o svemu sto nam je padalo na pamet,shvatili smo da slusamo i istu vrstu muzike.
Opca opasnost,te balade,jednom kad noc ukrade nebu i mnoge druge pjesme za Tamaru su predstavljale nesto najljepse a i u istu ruku tako tuzno,da svi mi mozemo u trenutcima svoga zivota naci sebe u tim stihovima.
Poslije ove veceri sve je ostalo bajka,koju sam zelio sto duze zivjeti.Sljedeci dani i veceri postali su mi ne zamislivi bez njenog prisustva.Dolasci u kasnu vecer,kucanje po mojim vratima,
cekanje kada ce se Tamara vratiti s izlaska postali su vec nesto sto sam navikao.Druzili smo se malo je reci stalno,znali smo u internet klubu sjediti jedno kraj drugoga i dopisivati se.
Spajale se nas neke tuzne sudbine koje smo samo Tamara i ja znali.Znao sam za sve njene ljubavi,sve nesretno ispricane price,znala je da imam samo pola srca,jer pola sam vec dao onima koje sam smatrao pravim.
Djelili smo sve tajne koje smo do tada drzali na tavanu nase duse pod kljucem.Znao sam da se ispod onog divnog osmijeha nalazi netko tko pati,netko tko ceka da isto tako objasni sebe.
Znali smo provesti po cijele dane setajuci,pricajuci o onome sto lezi u nama,negdje skriveno.Govorio sam joj o sitnicama koje covjeka cine sretnim,zeljela je da slusa o tome,mozda i ne znajuci da zelim da ona bude zadnji
dio svega toga,ona sitnica koja treba da zalijepi ono slomljeno srce ili bar dio onoga sto je ostalo od njega.Cesto smo znali biti kao kakvi klinci,djeliti osjecaje u porukama,sto poljubaca na dan,zadnji izlaziti iz internet
kluba,cekajuci sljedeci dan da se vidimo.Nedugo nakon toga Tamarina cimerica Lea napustila je dom,ona druzenja postala su i vise od druzenja,doruckovali smo zajedno,gledali filmove,dane provodili u razgovoru,
sve smo uzurbano radili kao da smo znali da ce tim trenutcima jednoga dana doci kraj.Kao da sam znao da su ovo posljedni momenti sto cu ikada vise provoditi vrijeme s Tamarom,iako sam to znao zelio sam da slazem
sebe da to nije istina.Znao sam da ce ta posljednja dva tjedna na brzinu proletjeti kraj nas.Provodeci trenutke s Tamarom jednoga dana u njenoj sobi,kroz pricu i sve ono sto smo i uvijek prolazili poljubio sam je.
Odmakeo sam se od nje,misleci u sebi,to je kraj,starija je od tebe,smatrala je te prijateljem a vidi sta si uradio.Ali nije bilo tako,i ona je uzvratila,poljubila je me i samo se nasmijala.Toga casa u mome srcu postojala je samo ona,
ona i nijedna druga.Nisam vise razmisljao ni o cemu drugom,Tamara mi je bila pocetak i kraj dana.Nakon toga sve vise i vise smo se druzili,krijuci od drugih sto to djelimo,ili sto ono pokusavamo zalijeciti,zalijeciti po jednu polutku
davno slomljenog srca.Ljubili smo jedno drugo,bez da itko to zna u domu,to je bila samo nasa tajna.Polako su i dosli dani kada je Tamara trebala poci kuci.
Proveli smo zadnju noc skupa,gledali film,cesto tako dugo sutjeli da su mi minute sutnje cinile se duge kao godine.Ostao sam sve do jutra s njom,ne pricajuci sta ce biti poslije,kada ode.Pokusavao sam zadnje trenutke s njom
da promjenim u vjecnost.Uspio sam u tome,Tamara mi je i danas u mislima,i danas mi jutro i vecer i pocinju i zavrasavju sa njom.Toga dana sam je ispratio na autobusku stanicu.Prije nego sto smo posli dala mi je svoju sliku,kao da je zeljela
da je se vjecno sjecam,bez obzira da ce to da boli.U znak sjecanja poklonili smo jedno drugom prsten,i dan danas ga nosim na lancicu kao znak da sam jednom davno volio ludo i ne zaboravno.
Poljubili smo se na stanici jer vjerovali smo da tko se rastane poljubcem,jednoga dan mora opet sresti.Te minute su mi se cinile kao vjecnost,kada je usla u bus srce me je toliko steglo,kao da dio mene odlazi negdje,negdje tako daleko da ga nikad
vise necu sresti.Mahala mi je,a mene je toliko boljelo da je i suza vjerovatno u tim trenutcima bila premal znak onoga sto osjecam.Ubrzo mi je poslala poruku,koja ce me pratiti cijeloga zivota: Jubim te duso moja…molim te budi jaki…
i pokusaj biti sretan..hvala ti na svemu..i sto si posta dio mog zivota.Tamara kako nakon ovoga da te zaboravim.Rekla mi je jos da cu joj nedostajat,da me nikad nece zaboravit i da cu zauvijek biti njena blesava romanticna dusa.
Ljeto je doslo,boljelo je me to sto nije kraj mene al svaki dan smo se dopisivali.Na dan njenog rodjendana otisla je u Amsterdam,od toga dana s Tamarom sam se sve slabije i slabije cuo.Kao da je odlucila da rekne stop svemu tome.
Prosli su i ti mjeseci,dolazila je i jesen a s njome i povratak u Sarajevo.Bio sam presretan jer sam cuo da se Tamara vraca.Znao sam da nista vise nece biti isto al nekim stvarima se nisam nadao.
Dosla je u Sarajevo pocetkom 9-tog mjeseca,imala je obaveze u vezi magistarskog rada.Bio sam presretan jer sam docekao taj dan da opet vidim Tamaru,jer kazu da svatko ima svoju Tamaru,ja sam svoju imao.
Nisam mogao vjerovati da ce to vrijeme sto se nismo vidjeli tako utjecati na nju.Pozdravili smo se kao da smo kakvi sluzbenici,a ne netko tko je toliko toga zajednicki djelio.Te dane uopce nije samnom htjela ni da razgovara.
Cuo sam da je razlog bio taj sto sam obecao da necu nikome govoriti o nama,a ipak sam to uradio.Bog mi je bio svjedok da nikome nisam pricao o onome sto se desilio.No sve te price koje su pocele o meni kruziti po domu,
od onih ljudi s kojima sam se do neki dan druzio,o tome kako dosadujem Tamari mene su jako boljele,jer zasto ljudi uvijek pricaju o nekim stvarima ako nisu pogledali i drugu stranu medalje,ako nisu saslusali drugu pricu.
Tada sam shvatio da ipak imam prijatelja.Ona djevojka koja je bila prijatelj sa svima,bila je i moj prijatelj.Uvijek sam mislio da je samo ona meni pijateljica a ne i ja njoj prijatelj,sada sam shvatio da to nije tako.
Rekao sam Jeleni neke stvari o Tamari i meni,al ne sve samo neke sitnice,jer nisam mogao vise da to sve drzim u sebi,previse je me boljelo,morao sam podjeliti sa nekim ono sto drzim duboko u sebi.
Po prvi put nakon toliko vremena olaksao sam dusu.Jelena je rekla da me shvaca,zna kako mi je,i rekla mi je toga dana da je ona sumnjala u neke stvari u vezi nas dvoje.Tih dana pricala je sa Katarinom i Ivom,koje su ne zbog svoje krivice,
vec uglavnom zbog Tamarinih prica stvorile ruznu sliku o meni.Nikada necu shvatiti zasto je to ucinila.Mozda je Tamara takva,previse je patila u zivotu,ne moze sebi dozvoliti jos jednom da je netko povrijedi,ne znam..ali znam
da se tako nesto nije trebalo desiti,ipak sam osjecao nesto prema njoj sto nikada vise u zivotu necu ni prema jednoj djevojci osjecat.Volio sam je.Drzao sam je na dlanu a ne u saci.
Tih dana bio sam u svome svijetu,mrzio sam i Katarinu I Ivu.Rekao sam da im nikad necu oprostit to sto su mi ucinile,sad vidim da sam u nekim stvarima pogrijesio.Ali sve da se opet desi opet bi Tamari pruzio ruku.
Nekoga koga volis ne mozes mrziti.Ja Tamaru samo mogu voljeti vise,sto i cinim svakoga dana vec 2 godine kako je otisla.Svakoga dana molim andjele da je cuvaju,i da joj podare sve ono sto je cini sretnom.
Kako je dosla jednoga dana tako je s pocetkom jeseni i otisla.Otisla je a da se nikad nije pozdravila samnom,Otisla je a da mi nikad nije rekla zasto je to ucinila,zasto mi je uzela i onaj drugi dio srca.
Mozda ona nikad nije shvatila da sam ja volio njenje sitnice,volio sam one stvari na njoj koje nikad niko nije primjetio da ima.Nitko nije primjetio da Tamara ima oziljak mali na bradi.Samo za nju
sam po sto puta poslusao pjesmu Imala je malu rupicu na bradi.Upoznao sam Tamaru za one dane sto je netko nece upoznati za cijeloga zivota,rekao sam joj tajne koje nitko na svijetu o meni ne zna.
Dao sam joj ono sto sam imao,ono jednom davno polomljeno srce,dao sam joj zapravo sve sto sam imao,jedan dio mene.Nakon sto je otisla pomirio sam se najprije sa sobom,oprostio sam i Katarini I Ivi,
nadam se da ce i one meni jednoga dana.Iva je takodjer napustila dom,nema tu vise ni moje Jelene,osobe koja mi je tako puno pomogla.Katarina je jos uvijek tu,dobri smo,druzimo se.
Ponekad u nasu pricu udje i Tamara,pravim se da ne volim da pricam o tome,o Boze moj koji sam ja lazac,volim da cujem njeno ime,kako god da se okrene.Tamara je bila moje sve,bila i ostala.
Kazu da se sjecamo samo onoga sto se nikad nije dogodilo,ponekad posumnjamo u svoje pamcenje i pitamo se hocemo li biti u kadru da se sjetimo samo onoga sto se nije dogodilo.
Tamara,odnijela si sve odgovore sa sobom.